Samo naglas razmišljam...
Ne znam šta želim... sređen život, i sve što imam, bez njega... ili dodir tih usana tako zabranjenih, a tako slatkih, koje me mame? Zašto bar ni na trenutak ne mogu da imam SVE, pa nek ide dođavola i on i sva ta čežnja koja me izjeda, nek se vratim svom normalnom, tako dosadnom životu u kojem sam se učaurila...
"Pazi šta želiš maco", kao da čujem... Da, šta ako se ostvari...? Šta ako posle dodira tih usana budem želela još i još, šta ako...? Šta ako ova moja ustreptala duša nastavi da hrani ove leptiriće u mom stomaku, ako ne budem ni htela ni mogla da pustim tek tako, bez obzira na :nju: i :njega:?
Zar mora biti sve tako komplikovano? Ha, ne mora! Ja sam komplikovana... znam...
Kiša ne staje... i dok gledam je kako pada, još više želim da imam moje sunce... Možda u ovih 10 dana koliko sam sigurna da ga neću videti ni na tren, samo možda, uspem da izbacim lude misli iz glave, taj osmeh koji me mami...
Eh, nedostajaće mi ta sitna čarkanja preko Skype-a... i jedno sunce... ma kakav da je napolju dan... već znam.