Utorak, Jun 24, 2014
D-moll.
Noć. Ni toplo, ni hladno. Idealno za šetnju u paru. Idealno za držanje za ruke, zagrljaj, poljubac na svakom koraku.
Otkad se samo nisam ljubila onako divlje, strastveno... Otkad nisam grickala tuđu usnu, zaplela prste u tuđu kosu... Otkad nisam zadrhtala zbog tuđeg dodira...
Udata. Kao da sam osuđena... Godinama zatvorena u sebe, nesposobna da odem. Nesposobna da ostanem. I sad, sa leptirićima u stomaku zbog tuđeg muškarca. Dođavola.
Posmatram ga. Ponovo je u svom svetu, i ponovo vrti staru izlizanu priču kako me voli dovoljno da ne treba to ni da pokazuje. Da to izbija iz njega. Posmatram ga. Zuri u TV, bez da me je pitao kako mi je prošao dan, kako mi je na novom poslu... Kako se osećam jer je još jedna bliska osoba trudna, a mi ne možemo da imamo decu... Cimeri.
A htela sam sve sa njim...
I onda neizbežno pitanje... Šta me to još drži?